Kad cvijeće sanja o nama

Poslije eksplozije ostaje samo tišina. Zemlja je napukla, korijenje izviruje, zrak je težak od prašine. Ovo je mjesto nekoć bilo prekriveno crvenim cvijećem. Sada su tu samo pepeo i sjećanje na njihovu boju. Glas govori asfouri, izgubljeni jezik ptica, obraća se tlu, onome što bi još moglo čuti. Nema ljudi, samo jeka njegovih riječi nošena vjetrom. Kada nas ne bude, hoće li cvijeće opet rasti? Ako bude raslo... hoće li nas se sjećati dovoljno da o nama sanja?